Rudnik u Rumelanžu otvara vrata: poseta uz svetlost karbidne lampe

Kultura i tradicija
ssrbi.lu redakcijaIzvor: infos.rtl.lupre 4 minute
2 min čitanja

Nacionalni muzej rudarstva u Rumelanžu ovog vikenda organizuje posetu „Lights of the past“, koja se održava samo jednom godišnje. Posetioci ulaze u nekadašnji rudnik gvožđa uz svetlost karbidne lampe, dok su sva ostala svetla ugašena.

Rudnik u potpunom mraku

Prema rečima Raffaelle Campobasso, koja rukovodi muzejom, ova poseta je posebna jer se priređuje samo jednom godišnje. Vodiči tada prikazuju rudnik u sasvim drugačijem izdanju: svetla su ugašena, a posetioci ulaze u tamu. Poseta je zakazana za subotu 21. i nedelju 22. novembra, tri puta popodne, u 14, 15 i 16 časova. Posetioci tako vide kako su se prvi rudari početkom 20. veka probijali kroz stenu da bi iskopali čuvenu „minette“, rudu gvožđa.

Vodič čiji su preci radili u rudniku

Jedan od vodiča je Georges Pütz, star 74 godine, praunuk i unuk rudara iz Esch-sur-Alzettea. Njegov deda i pradeda poginuli su u rudniku. Pütz objašnjava da su u početku karbidne lampe imali samo šefovi, jer rudari nisu mogli da priušte takav luksus. Rudnik u Rumelanžu radi od 1891, a rudari su sve što im je trebalo za posao plaćali iz svog džepa. Lampa ima dva rezervoara: u donjem je karbid, a u gornjem voda. Voda kaplje na karbid i oslobađa acetilen, lako zapaljiv gas koji hrani plamen. Prema Pützu, to je bio veliki napredak u bezbednosti, jer se mnogo bolje videlo krovište galerije, za razliku od nekadašnje uljane lampe.

Težak rad i mala zarada

Posle oko 150 metara hoda posetioci stižu do niše svete Barbare, zaštitnice rudara, a njen kip stoji nešto dalje u mraku. Svaki rudar bi je dodirnuo pre smene, u nadi da će ga zaštititi od eksplozija, odrona i smrti. Većina rudara bili su stranci, među njima Poljaci, Italijani i Portugalci, koji su u Luksemburg dolazili zbog boljeg života. Rudar nikada nije radio sam. U Rumelanžu su radili u parovima, pa su na jednom gradilištu gorele dve lampe. Rudar je odgovarao za bezbednost i miniranje, a pomoćnik je obavljao ostale poslove. Plaćani su po toni iskopane rude, a vreme koje su trošili na obezbeđivanje rudnika nije se plaćalo. Početkom 20. veka rudar i pomoćnik su iskopavali pet do šest vagoneta dnevno, što je oko dve tone. Pedesetih godina rudar je zarađivao između 160 i 250 evra mesečno. Posetioci ulaze do 1,3 km ispod zemlje i vide zadimljene zidove, nastale od parnih lokomotiva. Pütz podseća da su mnogi rudari umrli od bolesti pluća zbog buđi i prašine.

Rezervacije

Mesto za posetu može da se rezerviše direktno na licu mesta istog dana ili preko internet stranice Nacionalnog muzeja rudarstva.

Šta ovo znači za vas

  • Na koga se odnosi: Svi zainteresovani za rudarsku istoriju Luksemburga i porodice koje žele neobičan izlet.
  • Rok: Subota 21. i nedelja 22. novembra, posete u 14, 15 i 16 časova.
  • Gde: Nacionalni muzej rudarstva u Rumelanžu, na licu mesta ili preko sajta muzeja.
  • Šta da uradite: Rezervišite posetu na licu mesta istog dana ili preko sajta Nacionalnog muzeja rudarstva.

Izvor: infos.rtl.lu (stranica pregledana 2026-11-20). Ovo je naš prikaz; originalni tekst je kod izvora.

srbi.lu aplikacijaBrže, bez adresne trake, sa obaveštenjimaOtvori